Pančevo
2006-06-20
Pančevački tim volontera ,,Grupe 484» u svom gradu 17. juna organizovao je akciju kojom je obeležen Dan izbeglica. Tom prilikom prikazan je dokumentarni film ,,Nevidljivost» i predstvljena knjiga An Lejle Olivje ,,Deset godina posle».
Verujem da bi bilo korisno na početku predstaviti volontere i reći kako smo se mi upoznali jer su posledice našeg međusobnog slabopoznavanja u nekim trenucima izazivale brigu, nervozu, blagu histeriju, euforiju, a ponekad suze…
Jelena i ja smo drugarice i počele smo sa volontiranjem u Grupi 484 oko pola godine pre no što smo počele da volontiramo na projektu Volonterska podrška integraciji prisilnih migranata u lokalnu zajednicu: Da nevidljivo postane vidljivo. Veoma su važne činjenice: 1. mi pre toga nikada nismo pripremale lokalnu akciju i 2. ne znamo ništa o izbeglištvu ali pošto obe studiramo na društvenim fakultetima, čitava priča nam je delovala kao zanimljiv i koristan izazov…
Na seminaru u banji Vrujici (mart 2006) upoznajemo ostatak naše volonterske grupe. Trebalo je da Jelena i ja pronađemo još četvoro naših sugrađana koji će biti u našem timu. ,,Jao, baš ti hvala što si me se setila…ma, super je to što radite…jao, to je baš preslatko, ali ja sada imam ispitni rok…e, nemam ja vremena za to, ali fantastično i veoma humano je to što radite….» – to su bili odgovori svih naših prijateljica, prijatelja, drugarica, drugara, poznanica i poznanika- sve studentkinja i studenata. Šta sad? Potražimo srednjoškolce jer oni u aprilu nemaju nikakav rok… Taman sakupimo ljude, kad su saznali datum seminara, shvatili su da tada putuju, da imaju takmičenje iz srpskog jezika, takmičenje u streljaštvu… Do poslednjeg dana nismo bile sigurne da li će Lidija, Mladen, Vladan i Igor zaista ići.
Na sreću, to je ipak bila naša četvorka! Branislava i Branka su se naknadno uključile.
Na seminaru smo upoznati sa problematikom izbeglica i prisilno raseljenih, da je cilj čitavog projekta uspostavljanje dublje komunikacije između izbeglica i domicinog stanovništva i, naravno teorijski deo – kako treba organizovati lokalnu akciju.
Vladan je već snimao filmove i hteo je da snimi dokumentarni film o ljudima koji žive u Kolektivnom centru u Pančevu. Naravno, svi smo bili oduševljeni idejom.
Trebalo je da odemo u kolektivni centar i upoznamo ljude. Preko telefona smo dobili dozvolu od upravnika da možemo provoditi tamo koliko god vremena nam je potrebno, u okviru radnog vremena.
Prva poseta centru bila je teža nego što smo mi možda očekivali. Trebalo je da upoznamo ljude, uspostavimo sa njima takav odnos da nam veruju i da pristanu da govore u filmu. Čika Miša i njegova supruga su od početka verovali da ima smisla praviti film o izbegličkom životu i na taj način podsetiti na položaj izbeglica. Naravno da volonteri ne mogu doprineti nekim velikim promenama u životima tih ljudi, ali skretanje pažnje da oni postoje i da su naši sugrađani bio je cilj naše akcije.
Razumljivo je i očekivano da prilikom susreta sa ljudima iz centra naiđemo i na gnev, razočaranje, sumnju i ogromnu nepoverljivost. Neki od njih u baraci površine 20m2 žive od 1991. godine. Za to vreme toliko mnogo novinara, predstavnika vlasti i raznih drugih ljudi posetilo ih je i obećavalo poboljšanje, a potom su ostali potpuno zaboravljeni. Oni smatraju da im se oduzima sva humanitarna pomoć koja im se šalje i da nikome nije stalo do izbeglica.
Situacija postaje još ozbiljnija činjenicom da će Kolektivni centar u Pančevu biti zatvoren do 2007. godine.
Vladanov deo posla bio je film, a mi ostali trebalo je da se pobrinemo za plakate, flajere, obezbeđivanje prostora i obaveštavanje ljudi.
Sa ljudima iz pančevačkog Doma omladine nije bilo problema jer uvek ustupaju prostor mladim ljudima kada nešto organizuju.
Osmišljavanje plakata i flajera, priprema za štampu, pronalaženje štamparije koja ne radi samo na veliko, štamparije koja će nam uraditi plakate i flajere u boji, kiša i oblačno vreme što otežava Vladanovo snimanje, slanje profaktura, lepljenje plakata – mi nikada ranije nismo bili suočeni sa ovakvim problemima i zadacima.
Uz to, mi nismo imali prostor u kojem bismo se okupljali.. Kada je lepo vreme nalazili bismo se u parkiću, a kad je kišovito u jednom lokalnom kafiću. To nam zaista nije delovalo kao veliki problem jer je uglavnom svako radio svoj deo posla i sastanci su bili namenjeni samo dogovaranju. Međutim, posle nekog vremena, to se pokazalo kao uzrok nedostatka komunikacije među nama i ponekad našeg ponašanja – poput gluvih telefona.
Bilo-kako-bilo, pozvasmo predsednika opštine, ljude iz Komesarijata za izbeglice, ljude iz Kolektivnog centra, predstavnike medija…
Na projekciju filma i promociju knjige povodom Dana izbeglica nisu došli „funkcioneri“, došli su ljudi za koje smo nekako unapred znali da će doći….Imali smo osećaj da se još jednom potvrđuje da su izbeglice zaboravljene i da nikome nije stalo do njih i da 1000 podeljenih flajera, 60 plakata, specijalne pozivnice, najava događaja u lokalnim novinama i na televiziji ipak nisu privukli naše sugrađane u većem broju, kako smo mi to očekivali.
A onda je jedan naš gost rekao nama koji smo ceo ovaj posao odradili: Kako je dirljivo i ohrabrujuće da je nekom stalo do ovih ljudi, da su im oni važni.
Projekcija filma i razgovor posle filma učinili su da mi i naša publika ponesemo istu emociju i da ostanemo s dobrim osećanjem: da nam nije sve jedno, da nismo ravnodušni i da idemo dalje…
